U suvremenim ustavnim režimima koji se smatraju “približno pravednima” i “približno demokratičnima” ne postoji nijedno proceduralno pravilo koje može jamčiti da će sva prava biti zaštićena ili da se neće kršiti. Isto tako, ni praktična provedba svih pravila ne može jamčiti u svim slučajevima da će oni biti prihvatljivi za sve društvene skupine i individue. Čak i u najdemokratičnijim sustavima pojedine skupine ili pojedinci mogu se osjećati ugroženi ili nepravedno deprivirani glede ljudskih i demokratskih prava. U takvim uvjetima za pojedince i skupine otvara se temeljna dilema: lojalnost ili neposlušnost.
MORALNA AUTONOMIJA ČOVJEKA
Poslušnost i otpor dugo su vrijedili kao komplementarni pojmovi europskog političkog poretka: pružanje otpora zločinačkom naredbama i nepravednim zakonima predstavljalo je poslušnost uzvišenom pravu i prihvaćanje uzvišenih vrednota. Pitanje granice poslušnosti uvijek je bilo povezano s pitanjem granica prava države na upletanje.
Od vremena od kada su ljudi postali svjesni svojeg postojanja, njihova misao je bila usmjerena na razmišljanje i priželjkivanje političkog sustava u kojem bi svi pojedinci bili slobodni i dostojanstveni, odnosno u kojem bi svi članovi bili međusobno politički jednaki, kao kolektivitet suvereni i u kojem bi oni
posjedovali sve kapacitete, izvore i institucije koji im trebaju vladati nad sobom samima. Moderna demokratska država koja od XIX. stoljeća crpi svoje motive
iz koncepta liberalne demokracije danas se uzima, uz određene modifikacije i nadogradnje, otvorenim i poželjnim okvirom uređenja suvremene države. U takvom konceptu demokracije, gdje je država zajednička institucija svih svojih članova, ne bi se smjelo ekonomski tiranizirati ekonomski slabije od strane ekonomski moćnijih, odnosno tiranizirati politički slabije od onih koji su politički jači. Stalna i uporna nastojanja ljudi da kao slobodna bića, izgrađuju zajednicu u kojoj će uskladiti svoje interese s interesima zajednice, s ciljem zaštite svojih individualnih (prirodnih) prava, doveli su do postupnog mijenjanja njihovog odnosa prema politički organiziranoj zajednici, na način da se država počinje promatrati kao prisilna organizacija koja nastoji na niz načina ograničavati čovjekovu slobodu, iako se on rađa kao slobodno biće , jednako i ravnopravno sa svim drugim članovima društvene zajednice.
Ustavno demokratska država liberalnog tipa mora jamčiti granicu preko koje vladajuće mišljenje većine ne može zadirati u individualni moralni i intelektualni integritet jer je obrana te granice važan uvjet slobode na isti način kao i zaštita pojedinca od samovolje i nasilja vlasti.
Bez obzira da li se radi o društvu “tiranije mišljenja većine”, ili pak o društvu u kojem su prihvaćeni i afirmirani svi demokratski principi, te usvojena koncepcija pravednosti kao temeljno načelo političkog uređenja u kojem građani uređuju svoje odnose, pojedinci, članovi društva se mogu naći u situaciji, bez obzira je li se sustavno i trajno krše njihova ljudska prava ili ne, da se norme većine sukobljavaju sa njihovim sustavom vrijednosti (moralnim, vjerskim i sl.) i tada se otvara jedno od ključnih pitanja u odnosima između građanina i države: bez pogovorna lojalnost ili pravo na politički individualizam i moralnu autonomiju gdje pojedinac zauzima kritički stav prema pravnim i političkim aktima, odnosno pojednostavljeno: pokoravanje ili otpor - protivljenje tj. građanski neposluh.
Od državljanina svake demokratske države se traži ne samo participacija u oblikovanju političkih odluka, već i lojalnost, odnosno da poštuje zakone države u kojoj živi te da predano ispunjava i određena prava i obveze. Građani mogu na različite načine biti motivirani na lojalnost državi i njenoj vlasti: interesno, ideološki ili emocionalno.
Da bi građani voljeli svoju državu i osjećali je kao svoju, država ne smije tolerirati postojanje privilegija i diskriminacija, te mora ohrabrivati participaciju u političkom životu. Politička participacija nije samo sredstvo da bi se imali dobri zakoni i spriječile zlouporabe, već je i najbolja škola za odgoj dobrih građana.
Poštovanje prema državi građani iskazuju kroz moralnu snagu koja ih potiče da djeluju za zajedničko dobro i da se odupru neprijateljima zajedničke slobode. Pri tome, teško je odrediti granicu gdje prestaje građanska lojalnost prema idealu države, a gdje počinje građanska lojalnost prema strukturama vlasti, koja građane često svodi na status objekta kojima se može manipulirati.
U ustavno demokratskim državama liberalnog tipa polazi se od pretpostavke da državljani duguju svoju lojalnost svojim konstitucionalno uspostavljenim institucijama. Ako se država drži procedure i načela pravde koja su zajamčena ustavnim aranžmanom, te ako se ne krše politička ili građanska prava državljana, tada neposluh nije legitiman način političkog djelovanja. Prema liberalnoj doktrini dužnost poslušnosti ovisi o vladinu poštivanju prava, i nema ništa sa stupnjem participacije građana u političkom životu. Iz ove perspektive je moralno utemeljenje ustavne demokracije locirano u principu prava pojedinca. Cijeli raspon od temeljnih, osobnih do političkih prava koja pripadaju članovima zajednice, a kojima se osiguravaju sloboda izražavanja, okupljanja, udruživanja i sl., smatraju se upravo pravima koja omogućavaju participaciju u političkom sustavu putem institucija kao što su stranke, tisak, izbori, parlamenti i interesne grupe. Ta prava i njihovi institucionalni okviri predstavljaju zaštitu od zloupotreba vlasti. Kada reprezentativna tijela rade dobro, ne bi trebalo biti nikakve potrebe za određenom nelegalnom vaninstitucionalnom političkom akcijom, osim ako se ne radi o akciji koja ima za cilj obranu nekih individualnih prava.
Građanski neposluh može predstavljati legitimnu akciju ili čin samo u slučaju uskrate pravde, shvaćene kao povrede individualnih ili manjinskih prava koja je počinila odgovarajuća konstituirana demokratska većina. Na taj način, građanski neposluh je usmjeren na zaštitu individualnih prava prema demokratskoj političkoj zajednici.
Građanin osim što je individualno određen, kao pojedinac, iz niza interesa ili uvjerenja, od onih političkih i ekonomskih do kulturnih i sl., uključuje se formalno ili neformalno, trajno ili povremeno u pojedine društvene institucije, grupe ili skupine koje se mogu naći i u situaciji da pružaju otpor vlasti, čak i kad tu vlast podržava većina. Neposlušni građani tada djeluju u ime i zbog grupe, a ne zbog toga što žele postići neki ustupak za sebe. Oni se odupiru vlasti, ustanovljenim autoritetima ili zakonima iz osnova temeljnog razilaženja njihovih stavova i uvjerenja sa onima većine. Te manjine nisu političke stranke već
organizacije, koje su u nekim situacijama i nastale isključivo sa tim razlogom i koje nestaju kad dostignu zadati cilj.
Istinska demokracija je ona koja dopustivim sredstvima, isključivo nenasilnim, brani slobodu svoju, odnosno slobodu svoje zemlje, i napokon slobodu cijelog čovječanstva.
(Mohandas Kramchand, nazvan Mahatma, Gandhi, 1869. - 1948)
Pojedinci djelujući u grupi imaju legitimitet pri građanskoj neposlušnosti isključivo ukoliko su utemeljeni na moralnim principima koji su svima razumljivi, a na kojima se temelji očekivanje svake moderne ustavne države da će biti priznata na temelju osobnog motiva svakog građanina.
Moj je politički ideal demokracija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.
(Albert Einstein, 1879. - 1955., američki fizičar)
USKORO: U nastavku ove teme čitajte osvrt autora na prosvjede u Hrvatskoj.
