Dvojica bombaša samoubojica ubili su 43 ljudi i ranili više od 200 u južnom dijelu Bejruta, u kojem uglavnom žive šiiti. Islamska država preuzela je odgovornost za taj bombaški napad koji se desio samo dan prije terorističkih napada na Pariz, a Libanon je porglasio dan žalosti. Svjedoci smo izražene empatije prema žrtvama terora u Parizu. S druge strane, gotovo nitko ne spominje žrtve u Bejrutu.
U srpnju prošle godine, više od stotinu Egipćana poginulo je u napadima ISIS-a. Prošlog mjeseca stotine ih je poginulo bombaškom napadu u Ankari. Onda se desio Beirut, a potom i Pariz.
Predsjednik Obama je nakon napada u Parizu rekao: "Ovo je napad na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje dijelimo." Obama nije dao nikakvu službenu izjavu kao odgovor na napad u Beirutu.
UN pozvao na empatiju prema izbjeglicama
Nakon smrtonosnih napada u Parizu, mnogi Europljani žele da se zaustavi priliv migranata, a nekoliko američkih država zatvara vrata izbjeglicama iz Sirije. Imamo li još empatije za stotine tisuća izbjeglica koje je ratna mašina natjerala u Europu?
"Reakcija na val izbjeglica, s kojim smo suočeni, trebali bi biti suosjećanje i empatija. To su ljudi koji bježe od razaranja ISIL-a, kakvo smo vidjeli u Parizu", rekao je novinarima Stephane Dujarric, glasnogovornik Ujedinjenih naroda.
Selektivna empatija
Preko svoje profilne slike na Facebooku mnogi imaju moji prijatelji zastavu Francuske. Na taj se način slikovito solidariziraju s tragedijom u Parizu, što je dobro i iskreno. Nisam uočila osobu koja je preko svoje profilne slike stavila zastavu Palestine, Iraka, Libije, Afganistana ili Sirije, zemalja u kojima su na sličan način ubijeni milijuni ljudi.
Jedna je moja Facebook prijateljica u svom komentaru napisala: „Moja je profilna slika mala kada bi htjela staviti sliku svih zemalja gdje su stradale nevine žrtve, jer žrtva je žrtva, bez obzira na naciju i boju kože“.
Očito je da su u našim razmišljanjima nečiji životi vrjedniji ili važniji od života nekih drugih. No, po čemu ih selektiramo, tko prolazi kroz naše unutarnje filtre empatije i po kojim kriterijima? Imamo li empatiju samo za ljude bijele rase, za kršćane, Europljane ili možda kroz svoj osobni filter propuštamo samo one žrtve o kojima pišu svi mediji, prema kojima drugi ljudi pokažu solidarnost?
Stručnjaci kažu da je normalno da svatko od nas najlakše razumije i suosjeća se ljudima nalik sebi. Osobe s invaliditetom najbolje razumiju poteškoće drugih osoba s invaliditetom i lako se poistovjete s njihovim problemima. Slično je s pripadnicima istih kulturnih, spolnih, starosnih ili socijalno-ekonomskih skupina.
Međutim, kada se radi o razumjevanju ljudi koje smatramo drugačijim od nas, tu većina ljudi ima poteškoće. Posebno je teško pronaći u sebi empatiju za ljude o čijoj patnji ne pišu mediji. Naravno, većina ljudi osuđuje svaki masakar nad nevinim žrtvama, ali takve informacije (ako ih upoće imamo!) u sebi selektiramo pa u skladu s time pokazujemo ili ne pokazujemo empatiju.
Žrtve i nesretne ljude ne treba dijeliti na 'naše' i 'njihove'. Naposljetku, svi smo mi žrtve prljave politike i luđaka koji ulijevaju strah u našu svakodnevicu sve dok nam ne oduzmu pravo na slobodu, odlazak na kavu s prijateljima, na utakmicu ili koncert.
