Ruralnim razvojem do poželjnog života na selu
14 Stu 2015- Detalji
- Kategorija: Ruralni razvoj
- Kreirano: Subota, 14 Studeni 2015 15:50
- Napisao/la Natalija Banović
Naročito zadnjih godina, pojam „ruralni razvoj“ postao je neizbježan u svim razvojnim programima i raznim strategijama, u službenimn i neslužbenim debatama raznih stručnjaka i nestručnjaka, pa i uz ispijanje kave subotom ujutro na nekoj šetnici ili špici.
Percepcija ruralnog razvoja je različita i kod većine ljudi ipak stvara prvenstveno asocijaciju na razvoj poljoprivredne proizvodnje, dok je on u stvari sveobuhvatan pojam, a poljoprivredna proizvodnja je samo jedan segment ruralnog razvoja. Osmišljen je sa svrhom da učini ruralni prostor prostorom poželjnim za život i prostorom koji pruža svojim stanovnicima sve preduvjete za kvalitetan život.
Pojam ruralnog razvoja je uvezen - stigao nam je iz strateških dokumenata Europske unije, koja „lavovski“ dio financijskih sredstava iz svog zajedničkog fonda plasira upravo u programe i mjere namijenjene razvoju ruralnog prostora.
Zanimljivo je pogledati unatrag i vidjeti kako se razvio pojam ruralnog razvoja na razini Europske unije.
KAKO SE RODIO POJAM RURALNOG RAZVOJA?
Zametak Europske unije stvoren je 1951. godine, kada je formirana Europska zajednica - savez između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Te bogate zemlje su isprovocirane svjetskom krizom na tržištu energenata i ucjenama zemalja koje su energentima raspolagale odlučile udružiti se i organizirati svoju proizvodnju na svim područjima na način da budu samodostatne i neovisne o uvozu. Jedna od strateških odrednica bila je naravno i proizvodnja hrane. Glavne smjernice Zajedničke poljoprivredne politike su definirane Rimskim ugovorom 1961. godine i zemlje EZ su prionule ostvarivanju svojih ciljeva.
Znači, prvi cilj je bio doseći razinu poljoprivredne proizvodnje dostatne za svoje stanovništvo – znači, proizvoditi sve prehrambene proizvode koje je moguće proizvesti u svom podneblju dovoljno za potrebe svog stanovništva. Uz razne državne poticajne mjere kojima se stimulirao razvoj poljoprivredne proizvodnje, taj cilj je dosegnut vrlo brzo. Toliko su u tome bile uspješne, da su njihovi poljoprivrednici vrlo brzo počeli proizvoditi prehrambenih proizvoda više nego li su bile potrebe njihovog tržišta i stvorio se novi problem – što s tim viškovima? Problem je riješen novim paketom mjera: u sljedećem programskom razdoblju poticat će se proizvodnja što kvalitetnijih prehrambenih proizvoda, a višak proizvoda plasirat će se na tržište zemalja nečlanica Europske zajednice, uz državnu izvoznu potporu, kako bi ti proizvodi bili i više nego konkurentni na svjetskom tržištu hrane.
Proizvodnja je napredovala, a usporedno s njom i tehnologija proizvodnje. Poljoprivredni proizvođači su se razvijali, tehnološki modernizirali kako bi smanjili potrebu za radnom snagom i povećali profit, poljoprivredna imanja su se okrupnjavala. Na tržište su počeli pristizali proizvodi lijepi oku, propisane veličine, boje i ostalih atributa, s produženim rokom trajanja. Ono što nije zadovoljavalo zahtjeve potrošača, plasirano je po vrlo niskim cijenama u zemlje izvan EZ, koja se postepeno širi i postaje Europska unija.
Dio stanovništva ruralnih prostora koje nije spadalo u kategoriju zemljoposjednika je u potrazi za sigurnom zaradom i boljim uvjetima života napuštalo ruralni prostor i odlazilo u veća mjesta, gradove. Poljoprivredne površine maksimalno su uređene, primjena raznih kemijskih sredstava za kontrolu biljnih i životinjskih štetočina omogućila je proizvođačima sigurniji prinos i lakšu obradu. No, uslijed toga došlo je do poremećaja u biološkim sustavima, s poljoprivrednih površina nestali su ne samo štetnici, već i korisni kukci, oprašivači. Kada je nestalo njih, nestalo je i ptica i tako se lančano poremetio cijeli prirodni sustav. Proizvodnja prehrambenih proizvoda daleko nadmašuje potrebe zemalja EU, ali iseljavanje stanovništva s ruralnih područja se nastavlja, a devastacija prirodnih staništa je na vrhuncu. Sve ovo je zahtijevalo osmišljavanje novih mjera.
Tako je na scenu stupilo poticanje ekološke poljoprivredne proizvodnje. Kroz nepregledna kultivirana polja počinju se sijati trake livadnog bilja, kako bi se privukli kukci, propisano je uzgajanje živica uz rubove poljoprivrednih parcela, kako bi se ponovo na njih privukle ptice, a s njima i drugi divlji stanovnici. Kako bi se održavao krajolik na kojem sada živi puno manje stanovnika nego prije, potiče se uzgoj stoke u prirodnim uvjetima, na ispaši. Sve te mjere pokazuju se međutim nedovoljnima, da bi ruralni prostor živio, da bi se spriječilo daljnje iseljavanje stanovništva s ruralnog prostora. Stoga se u sljedećem programskom razdoblju osmišljava pojam: ruralni razvoj.
Mjerama ruralnog razvoja želi se postići da selo postane poželjno za život, pa čak i da pruža svojim stanovnicima komparativne prednosti u odnosu na život u gradu. Cilj im je osigurati civilizacijski dosegnutu kvalitetu života, osigurati komunalnu, prometnu, zdravstvenu, socijalnu i drugu infrastrukturu i sadržaje koji su potrebni i zanimljivi svim dobnim kategorijama stanovništva. Potiče se razvoj okolišno prihvatljivog malog i srednjeg poduzetništva na ruralnom prostoru.
Potenciraju se trendovi vraćanja životu s prirodom, posebna pažnja poklanja se očuvanju i obnovi kulturne i graditeljske baštine. Stimulira se razvoj seoskog turizma, aktivnog i avanturističkog odmora, boravka u prirodi.
Obitelji koje žive na ruralnom prostoru, a posjeduju i poljoprivredne površine u većini najstarijih članica Europske unije potiču se mjesečnim dotacijama države da održavaju svoje zemljište u smislu da mu ne dozvole da se zakorovi – ako se ne žele baviti poljoprivrednom proizvodnjom, dovoljno je da ga kose i održavaju međe i živice.
GDJE SMO TU MI?
Naša zemlja je sasvim drugačijoj situaciji nego razvijene europske zemlje, koje su osmislile pojam ruralnog razvoja u skladu sa svojim potrebama.
Što se tiče poljoprivredne proizvodnje, ona je u samo nekoliko proizvoda dostatna za potrebe našeg stanovništva (npr. kukuruz, ječam, jaja i još svega nekoliko proizvoda). Znači, po tom pitanju smo na onoj razini na kojoj su razvijene zemlje EU bile 1951. godine.
Ali, zato s druge strane imamo i više nego dovoljno živica, šikara i drugih nedirnutih prirodnih staništa, očuvanu bioraznolikost i prirodnu ravnotežu, što neke od razvijenih zemalja EU više nikad ne mogu postići. Imamo vrlo bogato i zanimljivo kulturno i graditeljsko nasljeđe. Imamo lijepa sela obgrljena prirodom koja oduzima dah. Imamo čistu vodu, čisti zrak, zdravu zemlju, za čime razvijena Europa vapi.
ŠTO NAM JE RADITI?
Cilj nam mora biti usaditi u svijest našeg stanovništva da raspolažemo neizmjernim bogatstvom koje nije iskorišteno.
Promijeniti odnos stanovništva prema životu na ruralnom području.
Naučiti se kako iskoristiti naše prednosti, pokrenuti zajedništvo i vratiti nekadašnji sjaj hrvatskom selu, uz korištenje svih raspoloživih alata i ljudskih i financijskih kapaciteta.
Jer, budimo realni, to nam je jedan od rijetkih kapitala kojima raspolažemo i ako ga mi nećemo iskoristiti, vrlo brzo će biti u rukama nekih drugih korisnika, koje neće zanimati naše kulturno, graditeljsko ili prirodno bogatstvo, već će im nit vodilja biti isključivo profit.
