Početkom ove godine na snagu je stupio zakon o kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom. Tim zakonom propisana je obaveza kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom kod svih poslodavaca koji zapošljavaju najmanje dvadeset radnika uz iznimku diplomatskih i konzularnih predstavništva te integrativnih i zaštitnih radionica. Nepoštovanje ovog zakona poslodavcima nosi kaznu u iznosu od trideset posto prosječne plaće za svaku osobu koja nedostaje do kvote a ukoliko poslodavac premaši kvotu država ga nagrađuje s petnaest posto isplate minimalne plaće za svakog radnika preko kvote.

Umjesto čestitke za Međunarodni dan osoba s invaliditetom novi savez udruga s invaliditetom OSIce poslao nam je reakciju na dokument Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH-a) poslan Ministarstvu rada i mirovinskog sustava u svrhu sprječavanja primjenjivanja Zakona o kvotnom zapošlkjavanju osoba s invaliditetom u sustavu organizacija civilnog društva. Tekst prenosimo u cijelosti.

"Prije koji dan na elektronske adrese udruga diljem države stigao je dopis Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH-a) u kojem se oni obraćaju Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U dopisu tvrde da udruge osoba s invaliditetom nisu i ne mogu biti poslodavci te traže da se iste izuzmu iz obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Naše prvo pitanje je: Zar netko tko navodno zastupa interese osoba s invaliditetom ne bi trebao biti PRVI i NAJGLASNIJI u zagovaranju kvotnog zapošljavanja, neovisno o tome tko je poslodavac?
Između ostalog u dopisu stoji i kako su udruge „samo posrednici“ u pružanju usluga u zajednici pri tom misleći na provedbu projekata asistenata u nastavi i osobnih asistenata.

Naše drugo pitanje je: Zar isto ne rade i bolnice, škole, domovi zdravlja, vrtići...? Ta i oni su posrednici u provođenju pružanja usluga zajamčenih Ustavom a država je ta koja ih osigurava i financira.

Na istu tu rečenicu imamo i još jedno, treće pitanje:
Znači li ova konstatacija da su udruge stvarni pružatelji usluga u zajednici i konačno priznanje Zajednice saveza kako su proračunska sredstva koja oni dobivaju neopravdana jer oni ne pružaju uslugu nego samo okupljaju one koji ju pružaju?

Naš stav je više no jasan.

Udruge su mjesta zapošljavanja, maleni rehabilitacijski pogoni, sustavi u malome i stvarni pružatelji usluga u zajednici.

Isto se za ove „nadogradnje“ u smislu saveza i zajednica saveza nikako ne može reći. Udruge su one koje provode projekte rehabilitacije, izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja, usluga asistencije bilo u školstvu ili odraslim korisnicima, imaju poludnevne i dnevne boravke, educiraju, osposobljavaju i savjetuju osobe s invaliditetom, pružaju psihosocijalnu pomoć i podršku svima iz ove skupine a sve navedene usluge financiraju dijelom iz proračuna nadležnih ministarstava, djelom pišući projekte put raznih drugih tijela, djelom iz sredstava EU, djelom od svog rada. To su stvarne i opipljive usluge.

Udruge su te koje moraju biti prvi primjer kvalitetnog inkluziranja osoba s invaliditetom i kroz zapošljavanje i isto se zaista treba pomagati pa i obvezivati. Postoji li itko tko bi u hladnom pogonu udruge mogao raditi i bolje razumjeti svoj posao od samih OSI? Dobar dio udruga to i radi i svojim primjerima pokazuje da smo funkcionalni i ravnopravni članovi zajednice.
Umjesto da se SOIH (koji je, usput govoreći, zajednica saveza i time predstavlja i svoje članstvo) ovako gorljivo zalaže za NEZAPOŠLJAVANJE OSI, trebali bi dobro pogledati prioritete pa se početi zalagati za osiguravanje osnovnog rada temeljnih udruga pružatelja usluga. Što je važnije, govoriti o rehabilitaciji ili je provoditi? Govoriti o zapošljavanju OSI a sprječavati ga dopisima?

U 2017. Godini će doći do prekida financiranja osnovnih pogona za pojedine udruge od strane Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva te će se udruge naći u nezavidnoj poziciji da se bore protiv gašenja. Bilo bi dobro da SOIH sa svojim utjecajem apelira i iznađe način kako da se isto ne dogodi. Ili će tada udruge odnosno osobe s invaliditetom zaposlene u njima opet biti same?

Da, i sada se provode projekti koji za cilj imaju uključivanje OSI na tržište rada. No, većina istih koji se sada provode kao osnovne projektne aktivnosti imaju edukacije, okrugle stolove i još par oblika samo govorenja dok je minimalan dio sredstava svakog projekta namijenjen zapošljavanju OSI. Zašto SOIH nikada nije smatrao važnim ovakav dopis poslati put ESF-a kako bi pokušali promijeniti ovako postavljene projektne uvjete i zašto se nije tražilo da se projekti baziraju na zapošljavanje OSI a ne na još malo govorancije i masno naplaćivanje iste? Na kraju, zar se zaista toliko puta mora ponavljati teorija kako je zapošljavanje OSI važno?

Savezi bi se trebali zalagati za krajnje korisnike i ovim apelom to pokušavamo učiniti.

Nama je važno reagirati na loše uvjete mjera za poticajno zapošljavanje OSI preko HZZ-a. OSI se tu primjerice mogu zaposliti na samo 18 mjeseci unutra pet godina. Udruge-poslodavci su stoga primorane vraćati OSI na tržište rada jer poticajne mjere traju prekratko a same udruge nisu u stanju po trenutnim uvjetima zapošljavati OSI samostalno. Naš prijedlog je da se poticajno zapošljavanje može koristiti barem 36 mjeseci unutar pet godina.

Vjerujemo kako je ovaj prijedlog jedan konkretan način poticanja zapošljavanja OSI što bi svima nama koji zastupamo ovu populaciju trebao biti prioritet a budući da smo tu da učimo jedni od drugih kako najbolje zaštititi najslabije pozivamo SOIH da poticanjem ovakvih modela rada i pomoći konačno ostvari svrhu svoga postojanja."

HSU OSIce