Jučerašnji dan, 01. prosinca 2015. godine, vjerojatno je jedan od tužnijih dana za stotinjak, sad već bivših, radnika ABS-a, koji je za većinu sišćana i dalje poznatiji kao Željezara. Prekid proizvodnje objavila je Uprava ABS–a, dio kompanije Danieli. Obrazloženje je rezanje troškova, odnosno stanje na tržištu Europe koje je preplavljeno jeftinim čelikom iz Kine, Turske i Ukrajine. Iz političkih krugova čuli smo riječi razumijevanja za poteškoće u kojima se našao vlasnik tvrtke, te uz očekivanja da će se proizvodnja nastaviti nakon par mjeseci, čim to omoguće uvjeti na tržištu.
I dok je izjava Uprave ABS-a donekle razumljiva jer moraju problem prikazati kao privremen i premostiv čime bi se umanjila šteta ugledu firme, apsolutno je neshvatljivo i neprihvatljivo ponašanje političara u Hrvatskoj i to svih razina. Minorizira se problem iskazujući razumijevanje za vlasnika tvrtke ne spominjući probleme zaposlenih, odnosno bivših zaposlenika. A nije riječ o «samo» stotinjak radnika, nego je riječ o dodatnih stotinu radnika kojima je istekao ugovor na određeno početkom listopada, te o nekih 30-tak radnika koji su prebačeni u drugu tvrtku, koja u svojoj upravi također ima talijanskog državljanina, a koji su na taj način ostali bez stečenih prava uključivo i otpremnine. Riječ je o tvrtci koja je outsorsala određene poslove iako se iz ovoga vidi da je ovo bio paravan za smanjenje troškova u otpremninama. Znakovito je da u ABS-u ne postoji sindikat iako je neko vrijeme bilo zaposleno preko 200 radnika.
Na ovo možemo dodati i 75 radnika iz Rafinerije nafte Sisak, koji će također biti otpušteni, a riječ je isključivo o radnim mjestima u proizvodnji, znači bez administracije. Možemo dodati i neizvjesnu sudbinu Siscije u kojoj trenutno radi 300-njak (većinom) žena, odnosno ukupnoj brojci možemo dodati 300 obitelji. Dodajmo tu i 100-tinjak radnika Metalinga koji je otišao u stečaj. Prema podacima Područnog ureda Sisak Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u listopadu je porastao broj nezaposlenih u odnosu na rujan za 3 %. Za pretpostaviti je da će ova otpuštanja povećati broj nezaposlenih za još 3 % na ovom području. Političke strukture uvjeravaju građane i radnike ABS-a da će se proizvodnja nastaviti čim to uvjeti na tržištu budu omogućavali. Tko je taj tko može reći kada će stati Rusko – Ukrajinski rat, kada će Kina ili Turska morati povećati svoje troškove proizvodnje? Kada bi se takve stvari mogle prognozirati sa sigurnošću ne bi ni bilo ove situacije. Riječ je o tri zemlje koje nisu za razliku od Hrvatske u Europskoj uniji, a spominju se dampinške cijene. Pa sjetimo se da je proizvodnja bešavnih cijevi obustavljena u Sisku upravo zbog antidampinških nameta, a naša vanjska politika je ostala po strani umjesto da je reagirala unutar EU. Podsjećam da su antidampinški nameti ukinuti s obrazloženjem da je proizvodnja u Hrvatskoj beznačajna za tržište EU.
Danas su svima puna usta zapošljavanja i reindustrijalizacije, međutim svjedočimo primjerima gdje odgovorne osobe ne štite interese domaćih industrija. Ukoliko ne postoji interes očuvanja postojećih strateških, temeljnih industrija – u ovom slučaju Željezare Sisak – definitivno nema niti reindustrijalizacije za koju očito samo možemo čuti i pročitati u predizbornim programima, ali nažalost ovakvom politikom nikada joj nećemo svjedočiti.
Ministarstvo gospodarstva ne pomaže u rješavanju problema
Želim s javnosti podijeliti informaciju da se Uprava ABS-a obratila Ministarstvu gospodarstva sa prijedlogom kako da se premosti situacija. Prijedlog je bio da se koristi model kakav postoji u Italiji za slične situacije, odnosno da država preuzme isplatu određenog dijela plaća dok se ne nastavi proizvodnja uz ugovornu obavezu tvrtke da proizvodnju mora nastaviti. Ministarstvo gospodarstva nije pokazalo razumijevanja. Možda je uzrok u tome što je to bilo neposredno prije izbora pa se moglo bez posljedica ignorirati prijedlog poznatog i uglednog poslovnog partnera. Mogla je doći do izražaja bahatost i opće neznanje našeg ministra. Treba li podsjetiti da je 31.12.2011. godine, na Staru godinu, premijer u pratnji tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića, bio u Sisku i najavio da će proizvodnja biti nastavljena i da će se povećavati broj zaposlenih u ABS-u. Par dana kasnije lokalna političarka, tada SDP-ova, daje konkretniju izjavu o zapošljavanju 500-tinjak radnika. Zar od 31.12.2011. do danas nije bilo dovoljno vremena da se pripremi alternativa za ovakvu situaciju? I u pravu je Uprava ABS-a koja upozorava da će se vjerojatno većina ovih radnika zaposliti, najvjerojatnije izvan Hrvatske, te će ponovno pokretanje proizvodnje iziskivati dodatne troškove u smislu potrebe dodatnog obučavanja nove radne snage. Slična situacija se dogodila i sa radnicima Metalinga koji su zaposlenje potražili izvan Siska, a neki i izvan Hrvatske. Kako pokrenuti proizvodnju kada radnici napuštaju ovo područje? Odrazit će se ovi događaji i na demografsku strukturu našeg kraja, jer ostat će samo oni koji su prestari da krenu iz početka ili su već u kakvoj takvoj mirovini.
Zbog potpunosti informacije treba reći da je talijanski vlasnik uložio oko 30 milijuna €, od čega 20 milijuna € iz kredita EBRD-a, što vjerojatno i njega obvezuje na ispunjavanje preuzetih obveza, ali obrazloženje da će se proizvodnja nastaviti kada to omoguće uvjeti na tržištu zvuči prilično naivno i nerealno.
I na kraju kako vjerovati prognozama i uvjeravanjima naših političara da će proizvodnja biti nastavljena kada su se ne tako davno pokazali kao jako loši prognozeri i poznavatelji situacije?
